Francuska, 1960., c/b, 91′
Režija: Peter Brook
Scenarij: Marguerite Duras (prema istoimenom vlastitom romanu)
Uloge: Jeanne Moreau, Jean-Paul Belmondo, Didier Haudepin, Jean Deschamps
Prožet sjetom, melankolijom i zagonetnošću, Moderato cantabile jedno je od najznačajnijih filmskih ostvarenja velikana kazališne režije, Petera Brooka. Temeljen na istoimenom romanu Marguerite Duras, koja ga je za ovu prigodu adaptirala u scenarij, film prati kućanicu i suprugu imućnog industrijalca koju iz zarobljenosti u vlastitoj životnoj rutini, dosadi i posvemašnjem osjećaju zapostavljenosti izbavlja jedan nenadan događaj i zabranjena ljubavna afera. Razapeta između erosa i tanatosa, žudnje i rezignacije, Anne Desbarèdes paradigmatska je junakinja iz Durasina literarnog opusa ispunjenog „malaksalim fatalnim ženama, lutajućim luđakinjama, ljubavi željnih autsajdericama“ (Amy Taubin, Artforum). Umjereno pjevno, oznaka za glazbeni tempo koja stoji u naslovu filma, ujedno je i jezgrovit opis atmosfere ovog ostvarenja o neispunjenosti i potrazi za životnim smislom, ali i stilističkog tretmana samog redatelja. Ovo nezaboravno djelo evokativne i dirljive snage, snimljeno prepoznatljivo modernističkim sredstvima pomalo hladne i potmule estetske snage, uz meandrirajuće nizanje crno-bijelih kadrova eliptično pripovijeda o hipnotičkoj ljubavnoj romansi dvoje protagonista. Glumici Jeanne Moreau, kojoj se u ulozi ljubavnika pridružio novovalni glumački kolega Jean-Paul Belmondo, ova je uloga donijela i nagradu za najbolju žensku ulogu u Cannesu.
Inspiriran filmom, Arsen Dedić godine 1963. skladao je pjesmu koja nosi isti naslov – Moderato cantabile, njegovu vlastitu posvetu ne samo ovom filmskom klasiku, nego i Antonu Diabelliju, važnom austrijskom skladatelju 19. stoljeća i glazbenom izdavaču koji je poticao i podupirao ondašnju bečku glazbenu scenu predvođenu Beethovenom. „U toj priči o nezadovoljnoj kućanici, Jeanne Moreau je vodila dijete na satove klavira gdje svira sonatinu Antona Diabelllija. Tu istu sonatinu i ja sam svirao kao početnik na klaviru i učenik Fredija Došeka“, istaknuo je Dedić. Koristeći prva četiri takta Diabellijeve skladbe kao citat i ishodište za vlastitu partituru, Dedić je ovaj glazbeni motiv transformirao u autonomnu melodiju koja je zacrtala njegovu poziciju kao nedvojbeno jednog od najvećih naših šansonijera i kantautora. Melankoličnu intonaciju filma i vlastite skladbe Dedić je dopunio i sugestivnim stihovima o bijegu od učmale svakodnevice i letargične gradske rutine: „reci da li ćeš noćas / moći ostavit’ sve / svoju kuću, navike, ljude / i poći a ne znati gdje“.
Projekcija filma bit će popraćena razgovorom s Dianom Nenadić, urednicom Naklade Hrvatskog filmskog saveza i potpredsjednicom Hrvatskog društva filmskih kritičara.
(Tekst: Jelena Pašić, vanjski suradnik u selekciji programa)
