La strada
Italija, 1954., c/b, 108′
Režija: Federico Fellini
Scenarij: Federico Fellini, Tullio Pinelli, Ennio Flaiano
Uloge: Giulietta Masina, Anthony Quinn, Richard Basehart
Ekspresivna snaga lica i gesti talijanske glumice Giuliette Masine u Fellinijevom filmu Cesta dosegla je zapanjujuće razine. U ovom klasiku talijanske, ali i svjetske kinematografije Masina tumači ulogu jednostavne i dobrodušne seoske djevojke Gelsomine koju grubi putujući cirkusant Zampano otkupljuje od njezine siromašne majke. Zampano dodjeljuje Gelsomini ulogu klauna i najavljivačice njegovih nastupa, a ova dvočlana karavana – krećući se od grada do grada – pridružuje se cirkusu, razvijajući paralelno neobičan odnos u koji se ubrzo upliće i konkurentski zabavljač, akrobat Il Matto.
Ovu dirljivu dramu obilježenu snažnom simbolikom i humanističkom porukom ispunjavaju mnogi stalni Fellinijevi motivi poput cirkusa, parada i procesija, klaunova i čudaka, talijanske provincije i društvenih marginalaca, kao i figure razapete između zemlje i neba (lik ekvilibrista Matta), ali i između realnosti i iluzije. Upravo se ovo ostvarenje često ističe kao prijelomno u Fellinijevu opusu, gdje je pozicionirano kao most između poetike poslijeratnog talijanskog neorealizma koja je obilježila redateljeve početke i njegovih ekstravagantnih autobiografskih bravura koje će uslijediti (8 ½, Amarcord, Giulietta od duhova, Fellinijev Rim).
Ovjenčana venecijanskim Srebrnim lavom, Cesta je svoju kvalitetu potvrdila i u prekooceanskoj filmskoj sredini osvajanjem Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Kao prva velika međunarodna Fellinijeva uspješnica, Cesta je označila i glumački trijumf njegove supruge, Giuliette Masine, koja je publiku i kritiku osvojila briljantnom izvedbom gotovo magične izražajne snage. Uz dojmljivog Anthonyja Quinna u ulozi Zampana, film je ostao zapamćen i po glazbi Fellinijeva stalnog suradnika, skladatelja Nina Rote, koji je upravo za ovu prigodu komponirao neke od najupečatljivijih filmskih melodija, spajajući cirkusku i popularnu glazbu s lirskim, nježnim solističkim melodijama za saksofon i trubu. U svojoj historiografiji šibenskih kina u stihovima, Arsen Dedić zapisao je da je glazbu trebao studirati upravo kod slavnoga maestra, „ali moja obitelj nije imala ni krajcara“. Fellinijeva preokupacija nadilaženjem sputanosti provincijalne sredine snagom vlastita talenta i kreativnosti tako je našla simbolički odraz i u životnom iskustvu samoga Arsena, koji je upravo ovaj film poimence spomenuo u svojoj pjesmi Čovjek bez zvijezde.
(Tekst: Jelena Pašić, vanjski suradnik u selekciji programa)
